Priča o Stuttgartu
Sjećam se jednog trenutka kad sam bila jako mala, ali mi se nekako urezalo u pamćenje. Bila sam premlada za izražavanje bilokakvih osjećaja. Zapravo bila sam dosta čudno dijete jer nikad nisam plakala. Smijala sam se često, ali to nije bilo uobičajeno smijanje. Više osmijehivanje koje bi trajalo svega par sekundi po smiješnoj situaciji. Moj stariji brat nije bio takav. On kao da je, uz svu svoju, preuzeo i moju dječju euforičnu energiju.
Išli smo u Njemačku. U Stuttgart točnije, za preznatiželjne. Na četiri kotača danas prastarog Una u kojem nam se činilo da se dogodila greška na karti gdje je pisalo koliko nam treba kilometara do cilja. Svjetlosnih godina bi bilo prihvatljivije. No ja to nisam baš primjetila. Ja sam se voljela voziti u autu. Voljela sam i stići na cilj, ali sam voljela i u tišini gledati kroz prozor prirodu kako se okreće oko mene. Mom bratu nije bilo tako. Non stop je postavljao standardno pitanje djeteta u autu 'Jesmo li stigli?' pa bi za par sekundi uslijedilo drugo po prosjeku najčešće pitanje 'A sad?'. Bio je presretan što ide prvi put u životu u Njemačku. Mislim, Njemačka. Zvučalo je toliko zabavno i zanimljivo i veliko. Ali put je bio toliko dug, ta vječnost do Stuttgarta je trajala i trajala. Jednako toliko je trajala i euforija mog starijeg fratella.
I napokon, kada smo stigli, kada smo imali priliku izaći iz auta, protegnuti noge i napokon pustiti cirkulaciju da radi svoj posao, cirkusant i najveći brbljavac od mog brata je ustao, pogledao oko sebe i izustio kroz svoje malene razdvojene zubiće 'I to je Njemačka?'. Po prvi put sam vidjela nekoga da je vidno razočaran. Prvi put sam vidjela dijete čija se mašta ugasila realnošću. On je tada imao 6 godina.
Moj put je izgledao malo drugačije. Moj put nije uključivao Uno, rane devedesete, Njemačku i moju obitelj. Cilj mog puta nije bio Stuttgart. I nema veze sa iščekivanjem pravilne cirkulacije. A da ne pričam da je moj put bio daleko duži.
Naime, moj cilj je bio odrasti. Mislila sam si da će mi biti lakše jer ću biti pametnija, znat ću više riječi pa ću moći razgovarati. Zato nisam bila pričljiva kao dijete. Bila sam uvjerena da ću biti naporna ako išta kažem. Da ću biti glupa ako nešto pitam. I neshvaćena ako nešto pokušam objasniti.
Sada, ovako odrasla, gledam oko sebe i sada ja pitam 'I to je to?'.