Entuzijazam? To nekaj za jest?
Mislim da sam dotakla vrhunac svojih dječjih idiotarija i mislim da bi sad bilo dosta mojih sranja.
Dosad nikad nisam bila u ovako teškoj fazi. U ovoj fazi nemam pojma što da radim sa sobom, što bih trebala, a što ne.
Negdje sam izgubila spoznaju razlike između dobrog i lošeg.
Možda je to zato što sam u potpunosti snizila kriterije na svim poljima.
'Jesi za da odemo u neki hotel?'
NEMA PROBLEMA, JOŠ MI PLATI PA DA UPOTPUNIMO DOJAM.
Prije sam težila komparativima, čak superlativima kad bih se razuzdala! A sad..
Sad mi je dovoljan jedan mali prolazni pozitiv.
Za otprilike dva mjeseca ću maturirati ako Bog da :D
A meni je tako, ne znam, svejedno. Puno je lakše kad čovjeku nije stalo. Samo što ja ne znam što si olakšavam.
Zanima me samo kako sam dospjela u ovo stanje. Stanje potpune ravnodušnosti prema svemu.
Samo mi recite, hoće li biti jako čudno ako ja, nadobudna cura koja bi trebala izabrati na koji će fakultet, ne odem na fakultet? :O
Jel postoje predrasude za nekog poput mene isto kako postoje za gejeve?
Ne želim ići na fakultet. Želim dresirati pse, konobariti, raditi u music shopu, dovršiti svoju knjigu, naučiti španjolski, jahati konje i čistit im drek.
Nekako me više privlači to da radim hiljade poslova u jednom danu sa osmijehom, nego ići na fakultet na koji stvarno NE ŽELIM IĆI. Ne još.
'Di ti je dečko?'
AJDE JEBI SE TI
Note to self: NIKAD više reći nešto konobaru iz omiljenog kafića jer je to kao da si rekao nešto APSOLUTNO SVIM LJUDIMA koji te poznaju.
Idem. Lupat glavom o zid. I napit se usred bijela dana.
Hvala lijepa na suradnji. Ciao!
